by admin
Share
Gornja Motičina je naselje smješteno na sjevernim padinama Krndije uz rijeku Rijeku 10 km jugozapadno od središta općine Donje Motičine. Dijelovi naselja su zaseoci: Gradiška Stara, Jelašin, Kamenolom, Kerekuš, Kurjačara, Marin Dolac, Našičko Debelo Brdo, Rijeka Dol i Staklana. Gospodarska osnova ovog naselja su poljodjelstvo, vinogradarstvo, stočarstvo, šumarstvo te lov i uzgoj divljači.
Prema popisu stanovništva iz 2001. godine Gornja Motičina je imala 67 stanovnika u 28 domaćinstava.
Prema ispravi u kojoj je zabilježena rasprava o međama susjednog podravskog posjeda Osuvka iz 1229. godine. Motičina je dopirala na sjever do potoka Lukavca, a odonud dalje do ušća potoka Motičine u Lukavac. Prema jugu se prostirala do grebena Krndije, a na zapad do potoka Jošave. Sjeverniji dio imanja Motičine bio je ravničast i pokriven šumama dok je južni bio gorovit i posve obrastao šumama. Ratarske je zemlja bilo malo i to uglavnom oko naselja.
Ovaj posjed je u 14. stoljeću pripadao plemićkoj porodici koja je pored sela Donja Motičina imala dvor i manju utvrdu ispod koje se razvilo manje podgrađe s kućama u kojima su živjeli trgovci i obrtnici. U doosmanlijsko doba na posjedu Motičine bilo je 26 manjih sela.
Srednjovjekovna Motičina činila je jednu veliku cjelinu koja je razbijena dolasko Osmanlija. Prijašnja sela su već bila raseljena, ovdašnja je zemlja podijeljena na više manjih spahiluka. Osmanlije su vlaško stanovništvo na motičanskom tlu nasleili u Gornjoj Motičini i Gazijama. Ovdje je oko 1680. godine bilo otprilike 25 vlaških kuća.
U naseljavanju poslije 1702. godine bosanska struja vlaških doseljenika nastanila se na ovom području u selima Šušini i Šumeđu (koja su do 1683. godine bila starosjedilačka hrvatska) te Gornjoj Motičini i Gazju. Nakon 1720. godine počinju pojedinačna doseljavanja vlaških izbjeglica uglavnom iz Baranje i istočne Hrvatske iz krajiških krajeva. Prema vlastelinskom popisu iz 1763. godine u Gornjoj Motičini je bilo 15 naseljenih kuća.