by admin
Share
18.11.2011. godine u 17.00 h položit će se vijenac ispred Spomenika hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata u 17.00 h. Prošlo je 20 godina od kada je grad heroj, Vukovar, pao u neprijateljske ruke nakon 87 dana od strane Jugoslavenske narodne armije, uz pomoć srpskih paravojnih snaga od kolovoza do studenog 1991. godine tijekom Domovinskog rata.
Bitka je završila velikim razaranjem Vukovara i brojnim ubojstvima i progonom hrvatskog stanovništva. U bitki je poginulo između 2.900 i 3.600 ljudi. Vijenac u spomen na sve branitelje grada Vukovara, a napose poginulih i umrlih motičkih branitelja, položit će vijećnici općine Donja Motičina, predstavnici političkih stranaka iz Donje Motičine te načelnik općine Donja Motičina Željko Kovačević.
Polaganju vijenaca i obilježavanju ovog tužnog dana pridružit će se i učenici područne škole "Vladimir Nazor" iz Donje Motičine, koji će zapaliti svijeće sa svojim učiteljicama. Sudjelovanje novih generacija i mladih Motičana u ovakvim situacijama izuzetno je važno da se ne prepusti zaboravu ovakva tragedija, koja je pogodila hrvatski narod u želji za svojom samostalnošću. Sloboda je plaćena krvlju svih sudionika u obrani Lijepe naše, pa tako i naših motičkih branitelja. Danas uživamo tu slobodu i trebamo biti odgovorni prema njoj, ako zbog ničeg drugog, onda barem zbog pijeteta prema svima onima koji su svoje živote položili za obranu i nas samih.
Kako je pao Vukovar?
12. studenog 1991. godine, počeo je posljednji, odnosno četvrti organizirani pokušaj deblokade Vukovara. Napad na protivnika učvršćenog na crti Cerić – Henrikovci – Marinci i po dubini Bogdanovci, počeo je u večernjim satima. Slabost angažiranih snaga, od koje se neke nisu ni pojavile na bojišnici, a neke samovoljno udaljile, osudio je pokušaj u početku na neuspjeh, pa je od zamisli uspjelo pomicanje snaga iz Nuštra prema Marincima pod vrlo teškim uvjetima djelovanja neprijatelja sa zemlje i iz zraka.
Toga dana, 18.11.1991. u Vukovaru su napadani punktovi obrane ceste Vukovar – Borovo Naselje i silos na Dunavu. Nakon cjelodnevnih tenkovsko – pješačkih borbi, cesta još nije pala. Sljedeći dan, šest tenkova se konačno probilo do Priljeva i tenkovskom paljbom natjeralo hrvatske branitelje sa silosa dolje. Tada je pala komunikacija na relaciji Vukovar – Borovo Naselje i pad grada je postao izvjestan. Dio branitelja povukao se u Vukovar, a dio u Borovo Naselje.
Najveći organizirani i masovni zločin dogodio se nad ranjenicima iz bolnice u Vukovaru i braniteljima te civilima kojih je 200 identificirano iz masovne grobnice na Ovčari. Obzirom kako s područja istočne Slavonije, uglavnom iz Vukovara do danas još nije nađeno oko 500 osoba, vrlo je vjerojatno kako u okolici postoje neotkrivene grobnice.
Bitka za Vukovar smatra se najvećom i najkrvavijom bitkom u Domovinskom ratu. To je bila 87-dnevna opsada hrvatskog grada Vukovara od strane Jugoslavenske narodne armije, uz pomoć srpskih paravojnih snaga od kolovoza do studenog 1991. godine tijekom Domovinskog rata. Bitka je završena porazom lokalnog Zbora narodne garde, velikim razaranjem Vukovara i brojnim ubojstvima i progonom hrvatskog stanovništva.
Toga dana u Vukovaru su napadani punktovi obrane ceste Vukovar – Borovo Naselje i silos na Dunavu. Nakon cjelodnevnih tenkovsko – pješačkih borbi, cesta još nije pala. Sljedeći dan, šest tenkova se konačno probilo do Priljeva i tenkovskom paljbom natjeralo hrvatske branitelje sa silosa dolje. Tada je pala komunikacija na relaciji Vukovar – Borovo Naselje i pad grada je postao izvjestan. Dio branitelja povukao se u Vukovar, a dio u Borovo Naselje.
Dana 16. studenog, pali su Nijemci, a 17. studenog 1991. godine, Vukovar su napustili ljudi s na čelu sa Brankom Borkovićem, poznatijim kao Mladi Jastreb. Skupine pripadnika obrane Vukovara koje su uspjele proći kroz protivnički raspored nastavile su s dolaskom noću 17. i 18. studenog. Svaki organizirani otpor grada Vukovara i Borovog Naselja prestao je 20. studenog 1991. godine.
Nakon pada grada Heroja, JNA i srpske paravojne formacije počinili su mnoga ubojstva i ratne zločine. Navodilo se kako su vukovarski Srbi nakon pada grada prokazivali branitelje, obitelji branitelja i općenito ljude koji su im se zamjerili. Stoga su nastavljena strijeljanja ljudi po čitavom području grada Vukovara.
Najveći organizirani i masovni zločin dogodio se nad ranjenicima iz bolnice u Vukovaru i braniteljima te civilima kojih je 200 identificirano iz masovne grobnice na Ovčari. Obzirom kako s područja istočne Slavonije, uglavnom iz Vukovara do danas još nije nađeno oko 500 osoba, vrlo je vjerojatno kako u okolici postoje neotkrivene grobnice.
Unatoč činjenici kako je bitka bila značajan i simbolički gubitak za Hrvatsku, koja nije povratila kontrolu nad gradom do 1998. godine, to je, također, bila pobjeda, koja je koštala JNA i pomogla da Hrvatska dobije međunarodnu potporu za svoju neovisnost. Budući da je smatrana kao ključni trenutak u tijeku Domovinskog rata, to je 'Pirova pobjeda' Jugoslavenske narodne armije nad hrvatskim braniteljima Vukovara.
Nakon pada grada, kao što je već rečeno, mnogi su civili i branitelji tragično završili svoje živote u "čišćenju" grada od strane četnika, paravojnih formacija i JNA. Neki od njih imali su sreću i uz Božju pomoć izašli su u dugoj koloni kao progananici. Oni koji nisu imali tu sreću, pogotovo muški dio populacije i branitelji imali su "sreću" da završe u koncentracijskim logorima diljem Srbije. Među braniteljima grada Vukovara, bili su i naši mještani, njih petnaestorica, kojih smo se sjetili 30.09. i 1.10.2011. prilikom njihovog odlaska u obranu grada 27.09.1991. godine. Nažalost, danas su s nama njih šestorica, dok je njih 9 položilo svoje živote u obrani grada, na ovčari ili su umrli od posljedica tih traumatčnih ratnih događanja, te zarobljeništva u srpskim koncentracijskim logorima.
Pismo Siniše Glavaševića:
Priča o gradu
Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom?
Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko ce Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac – netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad – to ste vi.
