Povijest

Donja Motičina je jedno od najstarijih naselja u ovom dijelu Slavonije. U prvim pisanim izvorima spominje se još davne 1228. godine zajedno s Našicama i Orahovicom. Spominje se rijeka Motuchina. Taj se naziv proširio kao naziv za područje uz rijeku pa su dva naselja dobila ime Motičina, s tim da jedno od njih, smješteno u gornjem dijelu rijeke ima naziv Gornja, a drugo veče, Donja Motičina. Na ovim prostorima živio je čovjek od davnina. To svjedoče nalazi primitivnih kamenih alata iz mlađeg kamenog doba i ostaci keramičkog posuđa u selu i okolici.

Na tom području nastaje i vlastelinstvo u XII. stoljeću. Pripadalo je Baranjskoj županiji. U srednjem vijeku spominje se ime utvrde – kaštela, tvrđave Motičina. Do danas nije utvrđeno gdje se nalazio. Misli se da je bio sagrađen pretežno od drva kao i mnoge građevine ovoga kraja pa nisu očuvani ostaci. Samo pretpostavke govore da je možda bio smješten uz današnju crkvu Svih svetih.

U srednjovjekovnim listinama navode se razni gospodari kao na primjer Motuchinski , Črhi, Petykei i Morovići. Motičkom posjedu pripadala su i sva sela u bližoj okolici pa se spominju Pribiševci, Božilovac, Šaptinovci, Valenovac, Feričanci, Stara Jošava i Petrovac. Ovo potvrđuje da Motičina nije pripadala našičkom posjedu, već je činila upravno samostalni potpuno ravnopravan posjed onom našičkom i orahovačkom. Kupovinom za 5000 dukata vlasnici motičkog posjeda bili su od 1462. pa do dolaska Turaka, Gabro nadbiskup Kaločki i brat mu Žigmund Motočinski.

Ovaj kraj, dolazi pod tursku vlast 1532. godine. To je bilo vrijeme migracija i djelomične islamizacije. Motičko vlastelinstvo više ne postoji, a Motičina je administrativno potpala pod Orahovicu koja je imala status kadiluka (kotara) i nahije (općine). Motičina se spominje 1660. kao najveća varoš u orahovačkoj nahiji. U njoj Turci imaju zaime (posjede) i jedan čifluk (veći posjed) od 20 jutara.

Crkva u Motičini spominje se od 1332. godine i u njoj je bila župa. Građena je od čvrstog materijala pa nije stradala u doba Turske vladavine. Dapače kada su franjevci protjerani iz Našica 1596. smjestili su se (njih 5) u Motičinu i tamo ostali sve do prava na povratak u Našice 1520. godine.

Turci su bili protjerani iz ovih krajeva 1687. Dolaskom austrijske vlasti Motičina i administrativno i crkveno potpada za dugi niz godina pod Našice. U prvom popisu 1698. spominje se svega 10 naseljenih kuća. Domaće se izbjeglo stanovništvo postupno vraća i Motičina je sredinom 18 stoljeća najveće selo u našičkoj župi. Vjekovni kontinuitet pretežno domačeg, starinačkog, stanovništva utječe na očuvanje jezika i bogate tradicije.

Crkva Svih svetih obnovljena je i dograđena u 17. stoljeću, kasnije je u više navrata obnavljana.

Zapaljena je i razorena od strane partizana u napadu na selo 4. lipnja 1943. Obnovljena je i posvećena 1949.godine.

Groblje je kroz stoljeća, sve do 1750. bilo pored crkve i u njemu su sahranjivani i stanovnici drugih susjednih sela. Tada je preseljeno na zapadni dio sela a odatle 1905. na današnju lokaciju.

Zgrada osnovne škole sagrađena je 1860. Pohađaju je učenici prvog do četvrtog razreda osnovne škole. Zbog velikog broja djece, od 1954/55. do 1967/68. postoji u D. Motičini i osmogodišnja škola B tipa a polaze je učenici iz Donje i Gornje Motičine, Seone i Gazija. Izgradnjom zgrade nove osmogodišnje škole u Feričancima 1967/68., u D. Motičini ostaje područna škola a učenici viših razreda pohađaju nastavu u Feričancima.

U lipnju 1994. postavljen je kamen temeljac zgrade nove četvero razredne osnovne škole, koja je otvorena u listopadu 1995. godine.

Najveću tragediju selo je doživjelo 4. lipnja 1943. kada je u napadu partizana, što u borbama u selu, ili odvođenjem iz kuća i strijeljanjem, poginulo 76 osoba. Ukupno je poginulih u II. svjetskom ratu u raznim vojskama 195 osoba.

To su ogromni demografski gubici. Na žalost uslijedila je poslije rata i politička pa onda i gospodarska emigracija pa je selo trajni napustila još 241 osoba.

Svijetli trenuci Donje Motičine su u domovinskom ratu. Tada su ovdje mnogi prognanici iz Bosne i Istočne Slavonije, posebno iz Laslova, našli svoje privremeno utočište.

U obranu Vukovara javilo dobrovoljno se iz Motičine 15 osoba od kojih su petorica tamo i poginula. U odnosu na broj stanovnika to je apsolutno i relativno najveći broj dragovoljaca iz jednog sela u našičkom kraju.

Zbog svoje povijesti, veličine, tradicije i prirodnog položaja, Motičina je odlukom Sabora, 17. siječnja 1997. dobila i status općine. Općina je uspostavljena 13. svibnja 1997. U njen sastav su pored Donje Motičine ušla i naselja Seona i Gornja Motičina.

U međuvremenu su u D. Motičini asfaltirane sve ulice, izgrađeni nogostupi, uveden telefon i vodovodna mreža, uređeno groblje a uvedena je i lijepa tradicija da se, za Dan općine na blagdan Srca Isusova, održava kulturno tradicijska manifestacija «Motičino moje drago selo».

Ovo je od davnine šljivarski kraj poznat po šljivi «Motičanki», ili kako je u selu nazivaju, raskaljanica. To je sorta bistrice rasprostranjena Slavonijom posebno u požeškom kraju. U pitomim livadama među brežuljcima obronaka Krndije, na potocima na kojima su ranije bile brojne vodenice, razvija se postupno i prostor za odmor i rekreaciju izgradnjom malih ribnjaka i etno sadržaja iz bogate tradicije sela.

Večina zaposlenih je u šumarstvu.

Okružena šumom, brežuljcima prikladnim za voćnjake i vinograde smještena na lijepom položaju na podravskoj magistrali, udaljena svega 5 – 6 km od razvijenijeg gradskog središta Našica, koje nudi sadržajnu infrastrukturu u zdravstvu, školstvu, kulturi i zapošljavanju, Donja Motičina ima uvjete za razvoj u mjesto ugodnog življenja.

Općina Donja Motičina © 2016
Općina Donja Motičina
Povećaj slova
Omogući kontraste